PARTOKRATIJA: KANCER DEMOKRATIJE

Pet emisija, koje se bave problematikom partijskog zapošljavanja, u period od 1944. do danas, deo su projekta “Zloupotreba političkog uticaja: političke stranke kao najveći poslodavci u Srbiji”, koji, u okviru Media programa, sufinansira Delegacija EU u Srbiji.

Piše: Jovana S. Polić, urednica serijala

(preneto iz dnevnog lista DANAS)

Idealna država je moralna i pravedna zemlja, zasnovana na princpu Platona, gde svaka osoba radi ono za šta je najbolje kvalifikovana i za šta ima najviše talenta ili barem istinski pokušava da se što više približi ostavrenju Platonovog principa.
Srbija, u tom smislu, nikad nije bila ni blizu idealnoj državi.
Srbija je robinja partijskog zapošljavanja.
Srbija je država okovana - partokratijom!


“U mentalitetu političkom građana i građanki Srbije je razumevanje vlasti kao lovine: ja sam to ulovio, ja sam se za to izborio i pretpostavka je da ću sad da smestim na tu vlast ljude u koje ja imam poverenje. Može mi se”, objašnjava sistem partijskog zapošljavanja Zoran Stojiljković, profesor Fakulteta političkih nauka.
Pored profesora Stojiljkovića, u serijalu “Partokratija: kancer demokratije”, govori više od trideset novinara, analitičara, političara, pravnika, sociologa, politikologa, profesora različitih struka…
Prema rečima Siniše Nikolića, advokata i bivšeg šefa kabineta Zorana Đinđića, to je “šprint ka švedskom stolu”, dok nekadašnji premijer Srbije, a danas predsednik Nove stranke, Zoran Živković, kaže da je partokratija “kancer - rak koji napada celo telo jedne države i sigurno je uništava”.
“Neko je rekao da je to paralelni sistem u kome se opšti interesi podređuju partijskim. A ja više nisam siguran da je to paralelni sistem. Partokratija je postala onaj prvi, osnovni sistem”, tvrdi Saša Janković, predsednik “Pokreta slobodnih građana”, a Boris Tadić, predsednik Socijaldemokratske stranke i bivši predsednik Srbije pojašnjava da je, zapravo, partokratija deo opste kulture: političke, pa onda i kulture svakodnevnog života.
Partokratija, prostim jezikom rečeno, predstavlja podređivanje države i društva potrebama vladajuće stranke ili stranaka! O tome, prema rečima novinara Miše Brkića, svedoče primeri kako učiteljice, vaspitačice, manikirke, frizerke… postaju, direktorke, ili pomoćnice direktora, javnih ustanova, bez trunke radnog staža u toj oblasti i bez ikakvih kvalifikacija za taj posao.
“To ne samo da je diskriminacija, to ne samo da je poniženje, to ne samo da je ukidanje prava na rad onima koji nisu članovi stranaka, to je čak i ogromna manipulacija. Vi te ljude, koji vam se uključe u stranački aktivizam, neprestano držite na jednom povodcu: da li će dobiti posao ili neće dobiti posao”, smatra Boško Obradović, lider pokreta Dveri.
Iako se Ustavom Republike Srbije, građanima jamči pravo na slobodan izbor rada, te garantuje, pod jednakim uslovima, dostupnost svih radnih mesta - sistem uvažavanja znanja i sposobnosti ustuknuo je pred raspodelom položaja po političkoj liniji, lojalnosti i sistemom podele plena.
Ova očita, flagrantna i eksplicitna zloupotreba državnih resursa u partijske svrhe, nije začeta dolaskom Srpske napredne stranke na vlast. Nije ni tokom prethodne vlasti. Čak ni uvođenjem višepartijskog sistema. Partokratija datira još iz perioda komunizma. Neki će reći: i ranije.
“Mislim da je partokratija počela još pre završetka Drugog svetskog rata”, kaže novinar Milan Ćulibrk, dok članica Demokratske stranke, Gordana Čomić, tvrdi da “nikada nismo živeli u sistemu gde partija nije bila važna”.
Cinici, ne bez razloga, umeju da kažu da se izbori u Srbiji mogu posmatrati i kao „biranje menadžmenta za preduzeća u državnoj svojini“ ili transformisanje partija u agencije za zapošljavanje i sigurne kuće za uhlebljenje partijskih poslušnika.
“Stranke su se pretvorile u agencije za pronalaženje radnog mesta, u agenciju za zapošljavanje”, kaže Dušan Pavlović, potpredsednik pokreta “Dosta je bilo”, dok Borko Stefanović, predsednik Levice Srbije navodi da smo “došli u fazu da ako nemaš partijsku knjižicu, nemaš ni egzistenciju”.
Koliko su partije ekzistencijalno važne, možda najbolje slika primer koji navodi advokat Vlada Gajić: “U Knjaževcu je pričao jedan mesar: ja sam o u ovoj stranci, žena u onoj, sin u ovoj, drugi sin u onoj, ćerka… Ko god dođe na vlast, mi imamo jednog iz familije koji je u toj stranci.”
Zlatko Minić, iz organizacije “Transparentnost Srbije” objašnjava da je to šire i od egzistencije svakog pojedinca. “Partija kontroliše medije, sudove tužilaštvo, policiju... Sve strukture, svi mehanizmi, sve poluge kontroliše, manje ili više, partija.”
A da nije reč ni samo o kontroli, već o ozbiljnim interesima vladajuće nomenklature, pojašnjava Miroslav Prokopijević, direktor Centra za slobodna tržišta: “Interes političara je da upravljaju javnim preduzećima; interes države je da dobija profit; interes političkih stranaka i političkih šefova je da se finansiraju, makar i ako su te firme u gubitku; a tu je i interes drugorazrednih menadžera, koji na tržištu ne bi mogli da dođu do dobrih pozicija; kao i interes onih koji su zaposleni, a za čijim radom ne potoji potreba.”
“Ja se nekad čudim kako je moguće da uopšte imamo struju, vodu, da radi saobraćaj… imajući u vidu količinu partijskih ljudi koji su dovedeni svuda, pa između ostalog i u te važne sektore našeg svakodnevnog života”, pita se profesor Filozofskog fakulteta, Slobodan Antonić.
Umesto uspostavljanja vladavine prava i garanta za ostvarenje ljudskih prava, Srbija sve više tone u ponor u kom vladaju politička i moralna neodgovornost. Jednaka, za svakog, prava na rad – nisu zajamčena.

.
.

PARTOKRATIJA: KANCER DEMOKRATIJE (2. epizoda)

Osveta loših đaka

Druga epizoda dokumentarnog serijala pod nazivom “Partokratija: kancer demokratije” bavi se periodom od 1944 do 2000. godine.

Piše: Jovana S. Polić, urednica serijala

(preneto iz dnevnog lista DANAS)

„Partokratija predstavlja vladavinu personalizovanog vrha političke stranke umesto vladavine građana”, objašnjava profesorka Pravnog fakulteta Vesna Rakić Vodinelić, u drugoj epizodi dokumentarnog serijala „Partokratija: kancer demokratije“. Izvršni direktor CESID-a, Bojan Klačar, kaže da je partokratija kapilarno širenje moći političkih stranaka u kojoj sve odluke zavise od toga da li politička stranka može ili ne može da ima uticaj. “I nikako je ne bi trebalo mešati sa parlamentarnom demokratijom.”
No, stranačko zapošljavanje nije započeto sa uvođenjem višepartijskog sistema.
Druga, od ukupno pet, epizoda koje se bave partijskim zapošljavanjem, tretira period od 1944. do 2000. godine, odnosno partokratiju za vreme vlasti Josipa Broza Tita i Slobodana Miloševića.
“Sve zemlje bivše Jugoslavije uključujući i one koje su nam bile susedne zemlje tada, kao što su Bugarska, Rumunija, Albanija, to su sve zemlje gde je partokratija uvek bila problem i danas je još uvek problem i to je jedan od glavnih razloga zbog čega sve te zemlje jako loše žive i dan-danas”, kaže Dušan Pavlović, potpredsednik pokreta Dosta je bilo.
Komunistička partija Jugoslavije rođena je iz radničkog i seljačkog sloja. Odslikavala je njegov kulturni, a naročito obrazovni nivo. Zbir robijaških godina bio je – kapital. Za komunističko vođstvo, robijanje je predstavljalo dokaz pravovernosti i odanosti komunističkoj ideji. Što veći robijaški staž to je značilo da je komunista dosledniji svojoj ideologiji. Potrebna znanja da se uhvati u koštac sa društvenim problemima bila su u drugom planu. Baš kao i - istinski intelektualci.
“Oni su ili bili marginalizovani, nisu mogli, po pravilu, niti da napreduju u službi, a još manje da objavljuju knjige, snimaju filmove… I oni su platili, a i dan-danas plaćaju, možda najveću cenu”, kaže profesor pravnog fakulteta Jovica Trkulja.
Mnogi su još tada tvrdili da je moralno politička podobnost osveta loših đaka.
Podobnost je u bivšoj Jugoslaviji zapravo označavala skup moralnih vrednosti i ideološko-političkih uverenja, vernosti, poverenja i angažovanosti. Šire, ona je bila garancija uspešne političke ili ekonomske budućnosti i karijere, šifra za otvaranje mnogih vrata.
“U vreme komunizma čak je bilo slučajeva da ljudi koji nisu članovi partije dođu do izvesnog položaja u državnim organima, ali naravno nisu mogli da napreduju onoliko koliko su mogli članovi partije”, kaže Vladimir Radomirović, urednik portal Pištaljka, što potvrđuje i advokat Dragisa Čolić, koji je svoj prvi posao dobio, a da nije bio član KPJ, u koju se tek kasnije učlanio. “Mogli ste, ako ste se opredelili za stručnost, da gurate tu svoju stručnu liniju. A bila je i opcija da umesto struke odaberete da napredujete po partijskoj liniji. Verovatno bi to bilo i brže.”
Sa druge strane, predsednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, Ranka Savić, navodi lični primer: “Bila sam malo buntovnički raspoložena, te nisam nikada bila član Saveza komunista i kao diplomirani pravnik sam četiri godine tražila posao i nisam mogla da ga dobijem, jer mi je uslov bila partijska knjižica.”
Fizička smrt Josipa Broza bila je i simbolična smrt onoga čto je Tito politički bio. To je bila i smrt Titove Jugoslavije, kraj ideološkog pakta koji je Jugoslaviju držao na okupu. Ali je partijsko zapošljavanje i to preživelo, baš kao što ni moralno politička podobnost nije nestala.
“Od devedesete godine, od uvođenja višepartijskog Sistema, pa do današnjeg dana, Srbija zaista u pravom smislu reči nikada nije postala građanska država”, naglašava Dejan Šulkić, potpredsednik DSS-a.
Osim što je kandidovala predsednike, premijere i ljude za ključne resore, Socijalistička partija srbije je nastavila da baštini tradiciju KPJ i da – upošljava lojalne ljudi.
“Trebalo je da postanem direktor jedne direkcije u MIP-u i onda mi je rečeno: sve je završeno, kod ministra je na potpisu tvoje rešenje, samo nema u biografiji nigde iz koje si stranke JUL ili SPS. Brzo to danas završi i javi nam gde si se učlanio. Ja se nisam nikad javio, jer se nisam učlanio”, priseća se predsednik Pokreta slobodnih građana, Saša Janković.
Miloševićeva vlast je neposredno nadzirala najveći deo ekonomije i glavni deo ekonomske elite. Njegovo okruženje je zahvaljujući monopolima na trgovinu robom iz javnih zaliha, dobijanju uvozno-izvoznih dozvola, učešću u državnim “barter aranžmanima”, šverc oružja, nafte, cigareta, povlašćenim dobijanjem građevinskog zemljišta - najbliže preko noći zgrtalo ogromne svote novca.
Bez partokratije nije se moglo ni u medijima.
Miloševiću je od dolaska na vlast bilo izuzetno stalo da kontroliše i policijsku elitu, a zahvaljujći posebnoj uredbi, on je preuzeo i neposredan nadzor nad Službom.
Takođe, tokom 90-tih godina prošlog veka, izbor sudija nije vršen po znanju i ugledu, već prema partijskoj pripadnosti.
Ni Univerzitet, kao elitna institucija društva, nije ostao imun.

.
.

PARTOKRATIJA: KANCER DEMOKRATIJE (3. epizoda)

Treća epizoda dokumentarnog serijala pod nazivom “Partokratija: kancer demokratije” bavi se periodom od 2000. do 2012. godine.

Piše: Jovana S. Polić, urednica serijala

(preneto iz dnevnog lista DANAS)

Iako je nova vlast, nakon svrgavanja Miloševića 2000. godine, obećala sisteme u kojima je jasno naglašen princip prava na rad zasnovan na jednakosti, praksa zapošljavanja partijski podobnih u javnom sektoru - ostala je dominantni kriterijum.
Treća epizoda bavi se partijskim zapošljavanjem od 2000. do 2012. godine, odnosno periodom u kom su na vlasti bili Zoran Đinđić, Zoran Živković, Vojislav Koštunica i Boris Tadić.
Stranke DOS-a su umnožavale članstvo gotovo aritmetičkom progresijom. Došlo je do dramatičnog transfera iz jednih partija u druge. Ideološka opredeljenja su ostajala ista, samo je menjan stranački dres. Nova vlast još nije ni zasela u pobedničke fotelje, članstvo socijalista i radikala je već pretrčavalo u pobednički tabor, a zajednički imenitelj koaliciji od osamnaest stranaka bila je nespremnost na diskonitnuitet sa prethodnim režimom.
Ono što je dodatno komplikovalo i kočilo formiranje vlasti sa demokratskim i reformskim atributima bio je izostanak lustracije i makar simbolično suočavanje sa mentalitetom podaništva i poslušništva koje je praktivano devedesetih godina. Nesloga vođa DOS-a dovela je do prećutnog sporazuma između nove vlasti i starog režima. Tako su opstale stare vojne, privredne, političke, policijske i doušničke strukture.
Devet meseci posle ubistva premijera Đinđića, pod pritiskom političkih protivnika iz koalicije DOS-a pomognutih snagama staroga režima, pod teretom stvarnih i fabrikovanih afera, Vlada Zorana Živkovića raspisala je prevremene parlamentarne izbore. Na vlast je došla koalicija predvođena DSS-om, a na scenu je stupio i takozvani princip feudalizovane vladavine isključivo partijskih ljudi. Koštuničina vlada je eliminisala uzajamnu kontrolu koalicionih partnera, koja je karakterisala Đinđićevu i Živkovićevu vladu, pa su partije u vladajućoj koaliciji dobile vlast po vertikali: jedna stranka upravlja nad jednim delom vlasti, iste sadržine u celini.
Ni kad je, 2008. godine formirana vlada Mirka Cvetkovića, činjenica da su pre svega javna preduzeća partijski plen, nije se promenila: ređali su se primeri stranačkog zapošljavanja - od Aerodroma Nikola Tesla, do Galenike!
Cvetkovićeva vlada, mnogi će možda s pravom reći - Tadićeva vlast, nije izgubila poverenje glasača zbog medija, netransparentnosti, privatizacija, agencija, partijskog zapošljavanja... Boris Tadić je oteran u opoziciju nakon famozne reforme pravosuđa iz 2009. godine. Iako su se za sudstvo pod svojom kontrolom borili mnogi pre Tadića, jedini je on, za tu borbu, platio visoku cenu.

.
.

PARTOKRATIJA: KANCER DEMOKRATIJE (4. epizoda)

Četvrta epizoda dokumentarnog serijala pod nazivom “Partokratija: kancer demokratije” bavi se periodom od 2012. do 2017. godine.

Piše: Jovana S. Polić, urednica serijala

(preneto iz dnevnog lista DANAS)

Nema nikakve sumnje da korupcija i nepotizam postoje i u sistemima koji nisu partokratski, ali samo u partokratiji su ove pojave toliko zastupljene da se u očima javnosti gotovo i ne smatraju nelegalnima.
Iako se činilo da smo oguglali na razne primere partijskih privilegija, javnost je nedavno bila šokirana vešću da je izvesna Mila Opalić, bliska Socijalističkoj partiji Srbije, posle nula godina, nula meseci i pet dana staža u Ministarstvu spoljnih poslova, dobila premeštaj u Ambasadu Srbije u Stokholmu, na mesto konzula.
Nemaju svi tu sreću da mama, tata, tast, dobri čika ili već neko peti obezbedi kasting za Diplomatsku akademiju. Ili da tek tako, iz čista mira, nađu uhlebljenje u, kako to narod kaže – „državnoj službi“!
"U maju 2012, nakon mukotrpne i prljave borbe sa žutim režimom na izborima, postala sam narodni poslanik. Već oktobra iste godine, shodno svom iskustvu i znanju dobila sam dužnost državnog sekretara..."
Ovo je samo delić biografije koju je Stana Božović, nekadašnja aktivistinja SNS-a, danas državne sekretarke u Ministarstvu poljoprivrede, objavila na svom sajtu.
Državna sekretarka Božović je samo jedna od nekoliko stotina hiljada onih koji su svoje poverenje pristupnicom poklonili Srpskoj naprednoj stranci. Prema poslednjim podacima, kojima se ponosi ovo vladajuća stranka, naprednjaci imaju blizu 700 hiljada članova, što predstavlja oko 10 odsto ukupnog stanovništva Srbije.
Nemalo njih, očekuje partijske privilegije.

.
.

PARTOKRATIJA: KANCER DEMOKRATIJE (5. epizoda)

Tišina koja zveči

Srbijom vlada partokratija: neukih, nekompetentnih, bez znanja i sposobnosti. Kultura, umetnost i mediji, samo su kolateralna šteta takvog stanja. O ovoj temi govorilo se na debati održanoj u Medija centru, pod nazivom “Partokratija u kulturi, umetnosti i medijima”

Piše: Jovana S. Polić, urednica serijala

(preneto iz dnevnog lista DANAS - od 1. jula 2017. godine)

"Ja sve računam kroz asfalt. Svaki dinar odvojen za sport i kulturu je dinar zbog kog je građanin ostao bez asfaltirane ulice." Ove reči izgvorio je pre desetak dana odbornik vladajuće koalicije, na sednici Skupštine opštine grada Kragujevca. Svima bi, nakon ovoga, trebalo da bude jasno: građani imaju samo jednu potrebu. Za asfaltom. Sve društveno važne delatnosti, stavljene su – ad acta. Srbijom vlada partokratija: neukih, nekompetentnih, bez znanja i sposobnosti. Kultura, umetnost i mediji, samo su kolateralna šteta takvog stanja. A navedeni primer, tek dokaz da su sve vrednosti stavljene na asfalt. I pregažene.
Ali, koga to, uopšte interesuje? Kakve to veze ima sa medijima, koji su, neretko i bez direktnih pritisaka, prva žrtva partokratije? Ili sa novinarima, koji pristaju na cenzuru, a vladaju se autocenzurom, samo zarad “viših”, partokratskih, interesa? Opet, zašto bi to bilo važno urednicima, koji kao radnu obavezu shvataju odlazak na krunisanje predsednika, ne bi li zaradili po neku sinekuru?
Bila su ovo tek retorička pitanja. Više - konstatacije, nakon, pre pet dana održane debate (u Medija centru Beograd) pod nazivom “Partokratija u kulturi, umetnosti i medijima”. Sa ovog javnog događaja, tri redakcije napisale su - jedan izveštaj, koji su objavila dva medija. To je neslavni bilans dvosatnog razgovora u kom je moglo da se čuje: ne samo kako kulturna politika zemlje ne postoji, te se modeli delovanja u kulturi menjaju od vlasti do vlasti; ili kako su mediji pod pritiskom i kontrolom vladajućih elita; već i tvrdnje (čak funkcionera SNS-a) da je predsednik Vučić (dok je bio premijer) pristao na ucene sa “Zapada” da postavi Ivana Tasovca na mesto ministra; kako se deli državni novac podobnima; pa i, iz prve ruke, detaljan opis kako se cenzurom i naručivanjem predstava ukida javni interes i sankcionišu potencijalno "problematične" teme u teatru…
Iako će sve ove detalje gledaoci televizije N1 moći da vide u ponedeljak (3. jula) od 20 časova, u formi jednosatne emisije, autorka ovog teksta nema nikakve iluzije da će se bilo koji urednik ili novinar postideti zbog činjenice da mediji (izuzimajući nekoliko izuzetaka), ne baveći se ovakvim društveno važnim temama, gaze upravo javni interes građana ove zemlje.
Vetar u leđa neodgovornosti daje im činjenica da upravo vlast tercira takvim zloupotrebama medijskog prostora, targetirajući sve one novinare i medije koji im nisu po volji, a dajući legitimitet svakom tabloidnom štivu koje sebe, bez profesionalnog legitimiteta, naziva – medijem. Upravo su razni informeri, pinkovi, hepiji i ostala opskurna javna glasila, sa ogromnim tiražima i, obrnuto proporcijalno kvalitetu, gledanosti – poznati po partijskoj podobnosti. No, nisu jedini.
I dok su mediji alat za upravljanje javnim mnenjem ili, kako bi profesorka Snježana Milivojević rekla, “ključna institucija za proizvodnju javnog znanja” i važna poluga vlasti, dotle su kultura i umetnost monete za potkusurivanje.
Vlast prepoznaje kulturne ustanove samo kao resurs za udomljavanje svojih kadrova, po pravilu bez kompetencija, dok ih ti isti partijski vojnici vide kao "utešne nagrade", ako ne nađu uhlebljenje u, recimo, javno-komunalnom preduzeću.
U svakodnevnom životu imamo partijsko podaništvo i partijsku poslušnost. U kulturi se pod poslušnošću podrazumeva i - nečinjenje. Ta tišina koja odzvanja u javnom prostoru, posledica je, neretko, straha za sopstvenu egzistenciju. Tako su (kulturni, umetnički, pa i medijski) autoriteti, pristajanjem na okolnosti, dozvolili kulturni sunovrat, koji je rezultirao vladavinom mediokriteta, ostavljajući prostor zloupotrebi partijskih uticaja.
Barokna raskoš današnje partokratije, kako ju je nazvao reditelj Stevan Filipović, možda se najbolje ogleda u primeru direktora niškog Narodnog pozorišta, Ivana Vukovića, koji je kao kadar SNS-a 2012. godine imenovan za v.d. direktora te ustanove, iako nije ispunjavao nijedan formalni uslov: niti je imao odgovarajuću školsku spremu, niti radno iskustvo. Ali je, zato, imao falsifikovanu biografiju koju je Srpska napredna stranka dostavila Skupštini grada Niša.
Svu vulgarnost partokratije, ipak, najbolje slikaju bedni budžeti, koji se dodeljuju umetničkim i medijskim stvaraocima, a po principu lojalnosti stranci na vlasti. I to nije patent koji je osmišljen danas, već model koji su primenjivale i sve prethodne partije koje su se starale o novcu namenjenom za proizvodnju kulturnih i medijskih sadržaja.
No, sve dok i te mrvice ne odu na neko, recimo, predizborno asfaltiranje puteva i ulica, pa i oni najlojalniji ostanu bez uhlebljenja – slušaćemo tišinu.

(Autorka je urednica TV serijala “Partokratija: kancer demokratije”. Izneti stavovi u textu su lični i ne odražavaju stavove Medija centra, producenta serijala.)



Komedija o Vučiću

Kako izgleda “naručivanje” predstava, možda najbolje slika jedan segment debate “Partokratija u kulturi, umetnosti i medijima”, koji vam prenosimo bez ikakvih izmena.
Slobodan Ćustić, upravnik Beogradskog dramskog pozorišta: Pozvao sam Andraša Urbana, koji za moj pojam ne radi baš predstave koje dobro govore o državi u kojoj on živi. To ne znači da je on loš umetnik, nego on ima neku drugu ideju sa kojom se ja ne slažem. Ali sam ga pozvao i pitao: “Da li bi ti hteo da dođeš u Beogradsko dramsko pozorište da uradiš jednu predstavu koja neće govoriti ništa loše o Srbiji i o građanima Srbije.” I on se nasmejao. Dakle, nisam tražio da uradi prosrpsku…
Jovana S. Polić, moderator debate: Ali, to onda znači da politika određuje vrednosti u kulturi?
Slobodan Ćustić: Ne, ne, pa da li je Andraš urban političar?
Stevan Filipović, reditelj: Čekajte, da li je ovo snimljeno? Ali, nemoguće je da stvarno govorite takve stvari…
Slobodan Ćustić: Što?
Stevan Filipović: Pa kako možete da kažete tako nešto. Ok je da mislite, ali vi eksplicitno pričate da ste zvali reditelje i naručivali im programirane stvari…
Slobodan Ćustić: Da, direktor se bavi programom kuće.
Stevan Filipović: Ali to je direktno uticaj na autorski deo njihovog posla, na umetnički deo njihovog posla.
Slobodan Ćustić: Ne…
Stevan Filipović: Može li neko da napravi komediju o Vučiću?
Slobodan Ćustić: Ja nisam govorio o njihovoj umetnosti. Dakle, Beogradsko dramsko pozorište ima svoju programsku orjentaciju.
Stevan Filipović: To je ok – komedija… Ali, može li komedija o Vučiću?
Slobodan Ćustić: Pa, ne!

.
Ovaj projekat (Zloupotreba političkog uticaja: političke stranke kao najveći poslodavci u Srbiji) je finansiran grantom od strane Evropske unije, kroz "Media Programme 2014". Sadržaj projekta isključiva je odgovornost Medija centra i ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske unije.