Prijave za newsletter
Aktuelne medijske teme, svakog drugog petka u mesecu u Vašem Inboxu....

Pogledajte i preuzmite fotografije visoke rezolucije iz kolekcije Medija centra...

Svakog drugog petka
Medija centar na Facebook-u

Posetite stranicu Medija centra na Facebook-u i postanite član...

Novi mediji
Članci i informacije o Internetu, multimediji, digitalnom zapisu...
Direktni prenosi konferencija
Prenosi i arhiva snimaka konferencija na MC Web TV...
Aktuelni konkursi za novinare, urednike, fotoreportere, medijske kuće...
U sklopu Medija centra nalaze se 3 sale i Press klub. Sale su kapaciteta...

Medijsko poricanje genocida

Medijska histerija u Srbiji, stvorena posle hapšenja haškog optuženika Ratka Mladića, koji je dugo već u celom svetu simbol genocida i ratnih zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije (i to ne samo za zločine u Srebrenici već, što javnost ovdašnja uglavnom prećutkuje, i u drugim delovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske) svedoči o tome da mediji u Srbiji nisu prošli kroz preko potrebnu katarzu, niti da imaju moć da kritički sagledaju tešku i traumatičnu prošlost, odnosno da jednostavno budu profesionalni. Za histeriju, neprofesionalno izveštavanje i, u nekim slučajevima, simbolično ponovno ubijanje žrtava, postoji najmanje tri razloga/uzroka: prvi je taj što su mediji pod raznim oblicima kontrole političkih moćnika te, kroz „savetodavnu cenzuru“ ili autocenzuru, uglavnom saopštavaju ono što naše lažne elite žele da bude saopšteno građanima; drugi razlog se krije u strašnoj društvenoj kontaminaciji i dominaciji „nacionalističke ideologije“, kojoj ni novinari ni urednici ne mogu da pobegnu; i, na kraju, i ne najmanje važno, niko od onih medijskih „poslenika“ takozvanih koji su tokom devedesetih sijali mržnju i huškali na rat – nije odgovarao za svoja zlodela!

Nedavno pojavljivanje Milijane Baletić, čiji lik i glas izaziva jezu a kod nekih i posttraumatski stresni sindrom, na Javnom servisu Vojvodine u ulozi autorke emisije, jeste u simboličkom smislu strašan čin, i nije čudno što su građani Vojvodine na to veoma oštro reagovali. Sa druge strane, međutim, ništa manje nije strašna činjenica da njeno delo nastavljaju mnogi mediji i novinari, u relativnoj ili apsolutnoj kategoriji. I upravo je slučaj Ratka Mladića i izveštavanje o njemu i njegovoj (našoj) prošlosti ukazao na to. Pokušaj medija da od Mladića stvore sliku nedužnog, bolesnog i emotivnog starca koji je „žrtvovan“ radi boljitka Srbije, a da o njegovim zločinima izveštavaju samo u fusnotama – zapravo je samo logičan nastavak izveštavanja Milijane Baletić, prilagođen novom dobu, kada mediji svoju crno-belu sliku sveta pretvaraju u sivu, što jeste jedna od faza genocida. Medijima kao alibi ne može poslužiti činjenica da je društvena i intelektualna sila koja je stvarala rat tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka još uvek preovlađujuća, jer upravo mediji imaju moć da menjaju tu elitu.

Podsetimo se šta je zapisao nemački sociolog Helmut Dubil u svojoj knjizi „Niko nije oslobođen istorije“: „Naknadno postaje jasno da su mnogi očigledno iracionalni stavovi tog vremena - poput potrebe Nemaca da sebe stilizuju u žrtve, prebacivanja svekolike krivice na Hitlera kao pojedinca ili tumačenja epohe nacionalsocijalizma kao kakve elementarne nepogode - imali funkciju da održe stereotipnu predstavu o svetu kakav je stvorio totalitarni sistem.“ Jasno je da sadašnji mediji u Srbiji, i ne samo mediji dakako, jesu u funkciji održanja stereotipne slike stvorene tokom suludih devedesetih godina, koja je i dalje apsolutno vladajuća. Mladićeva tako često citirana izjava o tome da nije on „glasao za Miloševića“, govori o potrebi da se za sva zla okrivi Milošević, kao deo dugogodišnjeg medijskog procesa „pranja ruku“. Što se tiče autoviktimizacije, mi možemo govoriti o vekovnoj tradiciji autoviktimizacije na ovim prostorima, koja je postala deo balkanskih kulturnih modela. Jasan je psihološki proces u kojem onaj koji sebe doživljava kao žrtvu vrlo lako prerasta u zločinca, samo kada se za to stvore uslovi, i zbog toga se u njoj krije veoma opasna zamka. U medijima autoviktimizacija je interiorizovana, dakle ona se podrazumeva i nije predmet bilo kakvog društvenog spora.

Pored ovakvih medija u Srbiji, koji još uvek jašu na stereotipima stvorenim u pripremi rata i koji zaobilaze društvene tabu teme, kao što su ratni zločini i genocid, mi nećemo moći da stvorimo stabilno i prosperitetno društvo. Bez medija koji ne preispituju svoju ulogu u prošlosti, odnosno koji je pokušavaju izbrisati, mi ćemo se stalno vrteti u krug. Bez procesuiranja onih urednika i novinara koji su huškali na rat i zločine, našem društvu će se neprestano slati poruka da su mržnja i laž – društveno poželjni!

Možda će neko reći da se na pleća medija stavlja isuviše veliki teret, ali oni koji rade u medijima moraju biti svesni svoje ogromne društvene odgovornosti. Ako su tokom poslednjih petnaestak godina prošloga stoleća prouzrokovali toliki bol i patnju, najmanje što mogu da urade jeste da se, kroz profesionalno izveštavanje, pokušaju iskupiti za to.

Pitanje „Šta si radio tokom devedesetih?“ jeste od suštinske važnosti za našu profesiju. Ali, isto tako je važno i pitanje: Šta radiš danas?

Nedim Sejdinović

O autorima tekstova

MC Newsletter
3. jun 2011.

Postavi link ka ovoj stranici na Facebook-u

Pogledajte sve komentare (1)      Ostavite komentar

Objavljeni komentari sadrže stavove koji nisu stavovi Medija centra. Odgovornost za sadržinu poruke i tačnost podataka snose korisnici sajta koji su komentare poslali.