Prijave za newsletter
Aktuelne medijske teme, svakog drugog petka u mesecu u Vašem Inboxu....

Pogledajte i preuzmite fotografije visoke rezolucije iz kolekcije Medija centra...

Medija centar na Facebook-u

Posetite stranicu Medija centra na Facebook-u i postanite član...

Svakog drugog petka
RSS
Budite obavešteni o najnovijim događajima u Medija centru...
Novi mediji
Članci i informacije o Internetu, multimediji, digitalnom zapisu...
Direktni prenosi i arhiva snimaka konferencija
Prenosi i arhiva snimaka konferencija na MC Web TV...

Kako to da sam postao baš ovoliko neustrašiv?

Vo vremja slavno i zlatno kad su SPS i JUL bili u zenitu (premda je SPS i danas krasnaia zvezda) pročitao sam crticu iz detinjstva đaka-pešaka, budućeg i sadašnjeg doktora Bojića koji se na vazda zavejanome putu ka školi malo malo pa mimoilazio sa kurjacima: „Tako sam još kao dete postao prilično neustrašiv!“ Ova se rečenica urezala u inače nepouzdano moje sećanje, i gle, dođe vakat da publici objasnim kako sam ja kao već odrastao, što je podvig možda još i veći, postao prilično neustrašiv.

I kako sam se to ispostavio nepotkupljvim tolike godine, da sam ovenčan lovorovim hajde da kažemo rajfom (druga polovina venca tj. drugi rajf pripade zasluženo Dinku)!

U „Ekonomskoj politici“ sam od svoga urednika Džive (Milutin Mitrović, koga u dalekome Trstu ovim putem pozdravljam) posavetovan da ne držim stranu državi, iako država u mnogo čemu beše i bolja od sadašnje, u to doba sam pročitao Brehtov stih „neka svakog govori o svojoj sramoti/ja ću o svojoj“, to su dva stuba moje etike, mada bi bilo bolje da ih je četiri, kao u našoj spoljnoj politici.
Prva moja antiratna akcija bila je, gle, usmena, i to na RTB, koja će se tek razviti u ono u šta će se razviti: nas trojica iz ansambla LOLE smo se usprotivili nadolazećem ratu, više doista iz sitnosopstveničke perspektive muzičara-nomada kojima su svirke po Slavoniji, Istri, Dubrovniku, Sarajevu donosile priličnu dobit pa i razumnu količinu slave; prvi moji antiratni, antipredsednički i antipartijski (a partija prava beše jedino SPS, pravnobespravni naslednik SKJ) tekstovi osvanuli su u „Vremenu“, nisam znao hoću li iznervirati predsednika Srbije koji se za neverovatno malo novaca neverovatno brzo i lepo skućio, a stotine hiljada ljudi biće u najskorije vreme raskućeno zahvaljujući mostly njemu i Franji.

Pošto se reakcija tiranina nije mogla predvideti, barem ja nisam mogao, a bio sam još prilično ustrašiv, antiratne prvijence objavio sam u paraknjiževnoj, nenovinarskoj formi, računajući (sad mislim potpuno naivno i glupavo) da ću na sudu moći da se nekako izmigoljim ako li me javni tužilac bude uzeo na zub zbog podrivanja ionako netestiranog i neatestiranog borbenog morala stanovništva. Režim me međutim nije udostojio nijedne pretnje, nijedne opomene, moja tada već bivša tašta zvala me je telefonom: „On će te jednostavno mobilisati!“ Sram ga bilo, mislio sam, šalje kukavicu i pacifistu na front! Međutim se ispostavilo da aktivne vojske, paravojnih jedinica i dragovoljaca ima napretek, onako nekažnjenom i nemobilisanom bilo mi je kao onom nemačkom pesniku čije knjige nisu dospele na fašističku lomaču te se bio lecnuo - kako, zar nisam stalno govorio istinu?!

Moja se stečena neustrašivost prirodno prenela i na Koštunicu i na Tadića: budete li mi naudili zbog mog istrajnog bezobrazluka ispašćete gori od Slobe, koji je doista bio moćniji pa mu se moglo možda i lakše nego vama da neko piskaralo ostavi na miru, za Tadićeve vladavine ućutkan sam na njegovim savetnicima naklonjenoj televiziji, propala mi je svirka na jednome rođendanu u „Radmilovcu“ gde sam ispao persona non grata, i to je sve čime me je režim dosad kaznio. Ali kao što me nije proganjala, isto me tako država nijednom nije pokušala odobrovoljiti te ispadoh nepotkupljiv, a ko zna šta bi bilo da je Skupština grada kazala: „Kako krasno i hrabro piše ovaj čovek, a podstanar je, dajmo mu stan, da javni interes štiti sa vlastitog ognjišta!“ Da je meni predsednik ponudio da bdijem sa UNESKO-m nad našom baštinom i nad našim voljenim identitetom, da me je uzeo za savetnika za jezičke gafove tj. za izbegavanje verbalnih vratolomija, ili da me je makar pozvao da sa njim putujem u kakvu prekomorsku zemlju, možda bih se pokazao još kako kooperativnim, ovako, ostajem odmaknut od režima kao i režim od mene.

Ako.

Ljubomir Živkov

O autorima tekstova

MC Newsletter
4. novembar 2011.

Pogledajte sve komentare (1)      Ostavite komentar

Objavljeni komentari sadrže stavove koji nisu stavovi Medija centra. Odgovornost za sadržinu poruke i tačnost podataka snose korisnici sajta koji su komentare poslali.

Komentari (1)

1. I ja bih hteo da dobijem stan od Novog Sada za KRASNO pisanje protiv Srbije jer sam novinar veteran a "državljanin Vojvodine". Samo sam je uvek nepartijski pisao - ni protiv ni za ni jednu partiju. Verovatno ću naći neku sobicu u SUSEDSTVU Živkova i komšijski učio od njega ŠTO da pišem pa da i meni dodele stan ili, možda, tajno daju novac za stan. Ipak je bolje da umrem pošten i takvom je grob najbolji stan.
Vladislav, 04.11.2011. 16:19:56
 
Ovaj tekst može da sadrži stav koji nije stav Medija centra. Odgovornost za sadržinu, kao i tačnost podataka, snosi autor teksta.