Dekriminalizacija uvrede i klevete

Dekriminalizacija krivičnih djela klevete i uvrede, koju su u predstojećim izmjenama odgovarajućih zakona (Krivičnog i Krivično-procesnog) najavili nadležni, svakako je dobra vijest za novinare, koja neće ništa promijeniti.

Taj apsurd znači da se njima više neće suditi u krivičnom, već samo u građanskom postupku, odnosno da će manje vremena gubiti pred sudovima, pred kojima uglavnom neupućenim strankama, sudijama i privatnim tužiocima, objašnjavaju tehnologiju pravljenja novina i objavljivanja konkretnih tekstova.

Dekriminalizacija ta dva krivična djela zahtjev je Evropske unije, kojem će i Srbija, kao i Hrvatska nedavno, udovoljiti; ova druga je, pak, našla varijantu da „nije šija, nego vrat“, pa je uvela krivično djelo tzv. sramoćenja, što je još jedna u nizu „kaučuk normi“, kojima disciplinira neposlušne u društvu.

Praksa u Srbiji dosad je pokazala da su krivični postupci zbog klevete ili uvrede, koji se, inače, pokreću privatnom tužbom navodno oklevetanih ili uvrijeđenih, uglavnom završeni u korist novinara. Tek je poneko bio osuđen i krivičnom sankcijom, koja je (odavno zatvora nema) bila izražena u relativno blagoj novčanoj kazni.

Problem je negdje drugdje. U krivičnom postupku, sudeći po praksi, sudije su u puno većoj mjeri provjeravali činjenice i dokaze i donosili puno utemeljenije presude od svojih kolega u građanskim parnicama. Posljednjih godina, vjerojatno i zbog toga – jer mnogo je onih novinara koji su bili oslobođeni u krivičnom, a drastično novčano kažnjeni u parničnom postupku – broj onih koji su navodno oklevetani ili uvrijeđeni koji su tražili zadovoljenje u krivičnom postupku drastično je manji no broj onih koji su to isto, bez krivične priče, tražili u građanskom postupku. Novčanom, dakle.

Naši su sudije, generalno gledano, neobrazovani kad je riječ o medijskom pravu. Ne znaju niti osnove Zakona o informisanju, ili ih krivo tumače, a pogotovo ne znaju praksu Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasburu, u kojem njihove presude listom padaju. I dalje, u neznanju, donose presude kojima se u parničnom postupku drastično kažnjavaju novinari i njihovi mediji: ne znaju razliku između vrijednosnog stava i uvrede, kao niti to da nije kleveta ono što mediji objave, a što se nalazi u teško dostupnim dosijeima policije i ostalih organa o raznima, političarima, kriminalcima i s njima povezanim licima.

Ukidanje krivičnog gonjenja za klevetu i uvredu našim novinarima neće donijeti nikakav boljitak. Tek sad će se razni likovi raspojasati, jer ih u „duševnim bolovima“ neće zauzdavati prethodni krivični postupak; taj, inače, nikada u praksi nije bio prethodni, iako je bio dobar savjet poznavalaca krivičnog prava da se najprije u krivičnom, a tek potom u parničnom postupku, ustanovi istina.

Jedini način da se svemu stane na kraj jest onaj francuski običaj iz kasnog 19. veka da se u sporovima klevete i uvrede, krivičnim i još više parničnim, uspostave tužbe u vrijednosti jednog franka, a ne ovih silnih hiljada eura koje na svoje račune, bez sudskog zahtjeva da dokažu svoje „duševne boli“ liječničkim nalazima, dobijaju – ne oni koji su stvarno oklevetani ili uvrijeđeni – već kriminalci i oni koji, po presudama suda u Strazburu, moraju trpiti više no obični građani kritike svoga rada i raspolaganja novcem poreskih obveznika.

Sve drugo je, pod pritiskom vlasti, način na koji se uništavaju mediji i discipliniraju novinari.

Tatjana Tagirov

O autorima tekstova

MC Newsletter
12. avgust 2011.