Prijave za newsletter
Aktuelne medijske teme, svakog drugog petka u mesecu u Vašem Inboxu....
Medija centar na Facebook-u

Posetite stranicu Medija centra na Facebook-u i postanite član...

Lokalni javni servisi

Ideja o formiranju lokalnih javnih servisa u najvećim srpskim gradovima u više navrata je obnavljana minulih godina, ali nikada nije prihvaćena kao opcija koja bi mogla da dovede do rešenja problema značajnog dela lokalnih elektronskih medija u Srbiji. Glavni razlog je činjenica da se ta ideja nije mogla uklopiti u važeći koncept koji je načelno opredeljen za privatizaciju svih elektronskih i pisanih medija osim Radi televizije Srbije (RTS), koja je pretvorena u javni servis.

Problem je u tome što javni servis ne podrazumeva direktno valsništvo države (grada, opštine) nad medijem, nego postojanje sistema pretplate iz koje se finansira rad medija i postojanje nezavisnih institucija koje postavljaju rukovodstva tih servisa. Uzimanje novca od pretplate koja se ubire za RTS je neprihvatljivo jer ni ono što se sada prikupi od građana nije dovoljno za normalno funkcionisanje javnog servisa.

Druga opcija je da građani sami, na referendumu, odluče da plaćaju pretplatu za lokalni javni servis. Ali, svi su svesni da bi takav referendum propao jer građani nemaju novca, a ponuda komercijalnih televizijskih kanala dostupnih preko kablovskih operatera je jako velika: otuda se o raspisivanju referenduma ni u jednom gradu nije ozbiljno razgovaralo.

Rešenje koje bi podrazumevalo da opštine i gradovi budu vlasnici javnih servisa je moguća opcija, ali onda nije reč o javnim servisima nego naprosto o medijima u vlasništvu lokalnih vlasti koje postavljaju i smenjuju njihova rukovodstva. To po pravilu znači da se u slučaju smene vlasti smenjuju i rukovodeće garniture u lokalnim elektronskim medijima. A to je upravo ono što se nakon smene režima Slobodana Miloševića želelo izbeći.

Model koji je na snazi u minulih sedam godina nije u potpunosti primenjen. Jedini istinski uspeh je formiranje javnog servisa, dok je privatizacija lokalnih elektronskih i štampanih medija dala poražavajuće rezultate. Medije su uglavnom kupovali lokalni tajkuni, sa ciljem da se domognu jeftinog poslovnog prostora na dobrim lokacijama ili da zaštite svoje poslove i svoje bogatstvo.

Na vodeće lokalne televizije u gradovima poput Beograda i Kragujevca model o kome je reč nikada nije ni primenjen. Ti mediji su, naprosto, ostali u vlasništvu lokalnih samouprava, iako to nije bilo u skladu sa Zakonom o radiodifuziji. Ali, u slučaju ova dva grada lokalne televizijske i radio stanice su uspele da zadrže kvalitet i gledaoce, pokazavši da sam oblik vlasništva nema preovlađujući uticaj poverenja koje mediji uživaju kod publike.

Pre nepune tri godine lansirana je takozvana „Kragujevačka inciijativa“ čiji cilj je bio da se stvore zakonske pretpostavke za opstanak velikih lokalnih medija koji su u vlasništvu lokalnih samouprava. To je, samo po sebi, značilo negiranje osnovnih postavki Zakona o radiodifuziji. U seriji rasprava koje su organizovali lokalni mediji i Ministarstvo kulture definisan je novi model vlasništva koji treba da spreči dominantan uticaj vlasti na rad medija, ali da osigura podršku i pomoć lokalnih samouprava.

Model, uprošteno rečeno, podrazumeva trojno vlasništvo nad medijima. Do jedne trećine akcija bi mogla da ima lokalna samouprava, jedna trećina bi pripala zaposlenima, a ostatak bi mogao da se proda na slobodnom tržištu. Podrazumeva se, dakle, da opštine ne može da dobije više od trećine vlasništva, ali bi ona kroz to vlasništvo jasno definisala svoj interes. Pominjana je i mogućnost da vlasnici medija koji su već privatizovani ponude opštinama udeo u vlasništvu, kako bi ih dodatno motivisali da podrže i pomognu lokalne medije.

Prednost ovakvog modela je i činjenica da osnovni koncept predviđen Zakonom o radiodifiziji ne bi morao da bude dramatično menjan. Samo bi se promenila struktura vlasništva, sa ciljem da se obezbedi neka vrsta ravnoteeže uticaja i da se na taj način stvore uslovi za veći stepen nezavisnosti uređivačke politike. Podrazumeva se, naravno, da bi bilo poželjno uspostavljenje nezavisnih nadzornih tela na nivou gradova i opština koje se opredele za ovakva rešenja

Nedostatak je, svakako, činjenica da je većina lokalnih medija odavno privatizovana i da bi se ovakav model mogao primeniti samo na najveće, koji su ostali u vlasništvu gradskih uprava. Ali, najgora opcija je zadržavanje zakonskog rešenja koje postoji samo nominalno i koje lokalne vlasti otvorenio krše, smatrajući ga lošim i neprimenjivim.

Dragan Janjić

O autorima

MC Newsletter 7. maj 2010.

Pogledajte sve komentare (1)      Ostavite komentar

Objavljeni komentari sadrže stavove koji nisu stavovi Medija centra. Odgovornost za sadržinu poruke i tačnost podataka snose korisnici sajta koji su komentare poslali.

Komentari (1)

1. Saglasan sam misljenjem g. Dragana Janjica, autora teksta, da "...javni servis ne podrazumeva direktno vlasnistvo drzave (grada, opstine) nad medijem", ali nisam saglasan sa njegovim misljenjem po kom javni servis podrazumeva "postojanje sistema pretplate iz koje se finansira rad medija i postojanje nezavisnih institucija koje postavlja rukovodstvo tih servisa." G. Janjic je zaboravio da istakne glavni kriterijum (u EU): javni servis je servis od opsteg interesa ili od opsteg ekonomskog interesa, koji je bitan za svakog.

Naime, servis, usluga i sluzba su sinonimi u funkcionalnom znacenju. Pod radiodifuznim servisom, u smislu priloga Ustavu Medjunarodne unije za telekomunikacije, podrazumeva se radiokomunikacioni servis u kojem su emitovanja namenjena za direktan prijem od strane najsire javnosti. Ovaj servis moze da obuhvata emitovanja zvuka, televizijska emitovanja i druge tipove emitovanja. S obzirom na definiciju telekomunikacije iz pomenutog priloga, telekomunikaciona usluga se shvata kao usluga prenosa, emitovanja ili prijema znakova, signala, pisanog teksta, slika, zvukova ili saopstenja ma koje prirode pomocu zicnih, radio, optickih ili drugih elektromagnetskih sistema. Ova dva izraza imaju slican smisao.

Medjutim, prema zakonima o radiodifuziji i o telekomunikacijama, javni radiodifuzni servis sluzbeno se shvata kao radiodifuzni sevis od opsteg interesa, dok javna telekomunikaciona usluga sluzbeno oznacava javno dostupnu telekomunikacionu uslugu (koja nije od opsteg interesa) koju pruza javni telekomunikacioni operator. Ova dva zakoska izraza nemaju isti sluzbeni smisao. Od pre sedam-osam godina, od kada je Srbija preko svojih organa donela i pocela da izvrsava ove zakone, gradjani jednostavno, nesluzbeno shvataju javni radiodifuzni servis i javnu telekomunikacionu uslugu kao servis i uslugu za javnost, odnosno koji(u) koristi javnost.

Ranije je javne radiodifuzne servise pruzalo Javno preduzece "Radio-televizija Srbije, a sada te servise pruzaju Radiodifuzna ustanova Srbije i Radiodifuzna ustanova Vojvodine, ukljucujuci uskoro i novo Javno preduzece "Emisiona tehnika i veze". Raniji i sadasnji nosioci ovih servisa imaju u sustini isti pravni status. S druge strane, ranije je delatnost javnih telekomunikaciona usluga (fiksnih i mobilnih) obavljalo Javno preduzece PTT saobracaja "Srbija" kao delatnost od opsteg interesa, a sada te fiksne (ne-javne) usluge pruza (ne-javno) Preduzece za telekomunikacije "Telekom Srbija" a.d. kao javni telekomunikacioni operator. Raniji i sadasnji davalac tih usluga nemaju isti prvni status. Zasto postoje te statusne razlike, ako je radiodifuzija samo jedan od oblika telekomunikacije?

Dejan R Popovic, 01.06.2010. 00:00:00
 
Ovaj tekst može da sadrži stav koji nije stav Medija centra. Odgovornost za sadržinu, kao i tačnost podataka, snosi autor teksta.