Mediji o medijima, Događaji, Informacije

Svakog drugog petka
Prijave za newsletter
Aktuelne medijske teme, svakog drugog petka u mesecu u Vašem Inboxu....

Pogledajte i preuzmite fotografije visoke rezolucije iz kolekcije Medija centra...

Medija centar na Facebook-u

Posetite stranicu Medija centra na Facebook-u i postanite član...

Novi mediji
Članci i informacije o Internetu, multimediji, digitalnom zapisu...
Direktni prenosi konferencija
Prenosi i arhiva snimaka konferencija na MC Web TV...
Aktuelni konkursi za novinare, urednike, fotoreportere, medijske kuće...

Press kliping tekstova koje mediji objavljuju jedni o drugima

Prijavite se na MC mejling liste

ŽIVOT KAO REPRIZA

Izvor: Politika, 15.01.2011; Strana: KD1

0 komentara      Ostavite komentar

Za nama je rekordna godina ponovnog prikazivanja TV serija, a to može i da škodi

TV VREME

Miodrag Maticki

Saterani nemaštinom i turbulentnim godinama uz televizore, ograđeni mrežom repriza, kao šarani u plitkoj vodi neposredno pre izlova, gledamo šta nam rade. A TV ribolovci podvikuju: „Vi ste to tražili! Hteli ste TV serije! Prihvatili ste ih kao svoj drugi život, a svaka serija mora da ima i svoj kraj!”
Pratimo iste domaće serije po više puta, iste domaće filmove i pitamo se. Ima li razlike kod takvih repriza od onih u pozorištu, kada svake večeri glumci pokušavaju da načine novu predstavu, ili na koncertima, kada izvođači istih dela od „repriza” uspevaju da naprave premijere? Kako to da sa istom pažnjom gledam u 2010. godini trideset i drugu reprizu istog Čaplinovog filma, a da mi film nisu učinili dosadnim?
Pred Novu godinu ponovio se film Lajanje na zvezde prepun mladih talentovanih glumaca koji su, posle, postali poznati i uspeli glumci. Mladalački humor tog filma, dramski motivisan, vrcav, deluje kao osveženje, ima u njemu dovoljno kiseonika da se i pod stare dane praćnemo od radosti što je načinjen. A onda, po deseti put, gledamo reprize plitkih filmova u slavu pevačice, nedostojne TV spotova, zbog kojih više dana menjamo program kada čujemo njenu pesmu koja nam je uvek bila draga. Posle uslede projekcije filmskih komedija sa Gidrom koje su delovale kao reprize i kada su prvi put emitovane. U njima jedino Jelena Žigon glumi kao da veruje u plitku „folklornu” priču nastalu od montaža gotovih situacija u raznim varijantama.
S druge strane, ne smeta nam što se po ne znam koji put ponovi božićna priča o namćorastom, zadrtom advokatu koji se na Badnje veče sasvim izmeni, ali nas zaboli kada na više kanala gledamo isti tok-šou – petoro ili sedmoro pevača ili voditelja sedi i tobož priča o sebi, smejući se na sve i svašta – u kojem učesnici zbog lične afirmacije papagajski ponavljaju istu rečenicu da je protekla godina za njih bila dobra i da takvu žele i sledeću. Još teže nas pogode reprize rijaliti programa, namešteni sukobi u njima, birani tipovi koji ne bi postojali bez nadimaka, stajaći zapleti. Ne, to su sve nove emisije, koje se, doduše, na parče repriziraju dok traju, ali one podsećaju na reprize u celini zato što ih isti mozgovi smišljaju.
I majstoru Meštroviću dato je previše prostora za spomen-obeležja! Ispalo je da se ponavljao. Njegove spomen-skulpture isuviše liče jedna na drugu, poput dijaloga u seriji Pavićevih serija. U paradi mladih pevačkih talenata čitave generacije propevaju naprasno. Lepo je imati toliko dobrih pevača, ali, zaboga, oni pevaju jednu te istu pesmu. Za njih se štancuje muzika koja će ostaviti za sobom neznatan trag. Ti mladi ljudi, često, gotovo ne veruju u čemu su se našli. U šemi repriziranja ni ovde se ne biraju sredstva. Ako su, po ugledu na Dominga, Pavarotija i Karerasa, više kao dosetka, mogli u frakovima da zapevaju Ilić, Cune i Tozovac, tri mlada pikolo pingvina u novogodišnjem programu 2010/2011. delovala su jadno. Siguran sam da bi lepše plivali no što su pevali. Da nije, srećom, istovremeno repriziran nastup trija Ilić – Cune – Tozovac, ne bismo znali zašto su ovi pevači iz pikolo – parade farmerke zamenili frakovima.
Reprize TV serija najpogubnije su, jer dugo traju. Tu se mi, šarani u plitkoj vodi, načisto treznimo. Ipak, naša najduža TV serija jeste prenos sednica Skupštine. Podseća na reprizu TV serije jer u njemu nastupaju isti glumci. Tako unapred znamo kako će da glase replike pojedinih političara, kakve će da prave grimase. Reprizirana TV serija Bela lađa ipak je samo bleda parodija onoga što se zbiva u višepartijskom jednoumlju. Jer, poslanici se, sada, lepše oblače, bolje se izražavaju, za govornicom nam sve lepše i lepše stvari obećavaju. Plašim se da ćemo jednoga dana i sami poželeti da nam emituju sednice Skupštine. Makar i reprizno.
Ali, reprize odistinskih TV serija treba zadenuti za pojas. Za nama je rekordna godina repriza TV serija, a to može i da škodi. Ako smo i uživali u TV seriji Selo gori, a baba se češlja, makar zbog duševnosti ljudi (uspelih likova) i živopisnosti Pomoravlja, posle dugih spotova kojima se najavljuju nastavci, posle produženja serije čak i po cenu da sin Dragan doživi i treći pubertet, posle uvođenja aktuelnih tema: bela kuga, sudbina Srba u Bosni, izmirenje četnika i partizana – reprize su nam pomogle da naslutimo da je neko ovu seriju shvatio kao nacionalni propagandni projekat. To je pomelo i autora. Umesto da nastavi da piše scenario srcem, uleteo je u TV seriju „s tezom”. Upravo je to doprinelo otklonu od nje. Da ne bi bilo dileme o čemu je reč, kao i da neko ne bi uspeo da izbegne gledanje, jer serija dugo traje, emitovan je film montiran od snimljenog materijala. I repriza, i nastavak serije, i film, sve u jednoj godini.
Toliko je tokom 2010. godine građanski TV servis reprizirao TV serija da ne može da se opredeli koju da izdvoji, pa su sve ispale „najgledanije”. A to obilje repriziranih TV serija kao na dlanu otkriva čitavu našu TV prošlost, pozamašan deo naše duhovnosti. Shvatimo da se i naš život reprizira, da je postao deo TV serije o našim životima u Srbiji poslednjih decenija. Iz godine u godinu život nam određuju isti likovi i iste situacije. Posle nekadašnjeg popularnog lika: „Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo!”, sada nam se iz ugašenog moravskog sela obraća Dragojlo, u ime autora svih domaćih TV serija: „Nemojte da se ljutite!” Ne ljutimo se, Dragojlo, jer smo mi to tražili.
A onda započne repriza TV serije Vreme fresaka. O njoj gotovo da nema ni traga u štampi, iako se reprizira posle trideset godina. Iako je to posve novi pristup freskama, drugačiji od onih šablonskih turističko-obrazovnih. Sa malo reči, slikom i zvukom, promiču pred nama slojevi fresaka, nižu se likovi, grupni, ruke, oči, iza izbledelih lica počinjemo da prepoznajemo i sebe, kamera podiže u nebo razvaljena svetilišta. Sve to praćeno je muzikom beloga šuma, do kojega se dolazi kada zagledani u sunce od bola zažmurimo. Tad čujemo svetlost. Beli šum ove TV serije prati kadrove u kojima se ljudi mire sa Bogom i vekovima. TV seriju Arsenija Jovanovića Vreme fresaka gledam i slušam prvi put. Ostaće za mene premijera i kada, i ako, bude reprizirana.

Autor: MIODRAG MATICKI

Pogledajte sve komentare (0)     Ostavite komentar

Objavljeni komentari sadrže stavove koji nisu stavovi Medija centra. Odgovornost za sadržinu poruke i tačnost podataka snose korisnici sajta koji su komentare poslali.

Postavi link ka ovoj stranici na Facebook-u

Mediji o medijima

Ključne reči
   sve reči   tačnu frazu   bilo koju reč
Ključne reči

Za pretragu po datumu možete koristiti kalendar u levoj margini.