Medija centar na Facebook-u

Posetite stranicu Medija centra na Facebook-u i postanite član...

Mediji o medijima, Događaji, Informacije

Novi medijski servisi, propisi, pojmovi i - problemi

Iz tih razloga je televizija, skoro svuda, počela da shvata da ja vise nisam taj koji treba da se prilagodim njoj, već je ona ta koja treba da se prilagodi meni. Te sad postoje televizije koje okače svoju emisiju gdegod na Internetu, pa gledam šta i kad stignem. Kad se emisija i filmova u dovoljnom broju nakupi na hard-diskovima virtuelnog sveta, tu se nađe i neko ko će mi naplatiti ulazak u sopstveni televizor, ali u vreme koje meni odgovara. Video na zahtevse zove ta usluga i veoma uskoro će se, u ozbiljnim količinama, zapatiti i kod nas..(Voja Žanetić, „Mnogo mali ekran,POLITIKA – TV REVIJA, 13. avgust 2010).

Nova Direktiva 2010/13/EU Evropskog parlamenta i Saveta EU od 10. marta 2010. godine, o audiovizuelnim medijskim sevisima (AVMS), bila je kamen temeljac za izradu „Medijske studije“, i biće osnov za pripremanje nove medijske strategije i novog zakona (o audio i audiovizuelnim medijskim servisima). Ona je usvojena naročito radi uvođenja i legalizovanja novih audiovizuelnih medijskih servisa na zahtev, koji se pružaju prvenstveno pomoću Interneta, i radi razdvajanja davalaca audiovizuelnih medijskih servisa (emitera) i operatora televizijskih radiodifuznih mreža.

Ova nova direktiva obuhvata sve audiovizuelne medijske servise, kako tradicionalnu televizijsku radiodifuziju (linearni servis), tako i savremene audiovizuelne medijske servise na zahtev (nelinearne servise, tzv. video na zahtev). Ti servisi su slični i uzajamno konkurentni.

Audiovizuelni medijski servisi na zahtev se razlikuju od televizijske radiodifuzije u pogledu na izbor i kontrolu koju korisnik može da vrši, kao i na „udarni“ uticaj koje oni imaju na društvo. Takvi savremeni servisi imaju potencijal da u bližoj budućnosti delimično zamene televizijsku radiodifuziju, a u daljoj budućnosti, posle razvoja tzv. mreža sledeće generacije – potpuno.

Pošto ova direktiva na početku ne sadrži odredbe o predmetu i području primene, sadržaj tih odredbi može se, ipak, indirektno naći ili naslutiti između redova, novih pojmova i definicija, iako ti pojmovi nisu na najbolji način izraženi odabranim terminima, niti opisani datim definicijama. Tako, na primer, niže navedeni termini, u smislu ove direktive, imaju sledeća značenja:

- „audiovizuelni medijski servis“ je:

servis koji je pod uređivačkom odgovornosću davaoca medijskog servisa, čija je glavna svrha pružanje programa najširoj javnosti pomoću elektronskih komunikacionih mreža, radi informisanja, zabave i obrazovanja. Takav audiovizuelan medijski servis je televizijska radiodifuzija ili audiovizuelni medijski servis na zahtev;

audiovizuelna komercijalna komunikacija;

Napomena D. P. – Ne može audiovizuelni medijski servis jedanput biti servis (usluga, služba), a drugi put komunikacija.

- „uređivačka odgovornostje vršenje efektivne kontrole nad izborom programa po hronološkom rasporedu, u slučajevima televizijske radiodifuzije, ili po katalogu, u slučajevima audiovizuelnih medijskih servisa na zahtev;

- „davalac medijskog servisaje fizičko ili pravno lice koje ima uređivačku odgovornost za izbor audiovizuelnog sadržaja audiovizuelnog medijskog servisa i određivanje načina na koji je on organizovan.

- „televizijska radiodifuzijaili „televizijsko emitovanje(tj. linearni audiovizuelni medijski servis) je audiovizuelni medijski servis koji pruža davalac medijskog servisa za istovremeno gledanje programa na osnovu programskog raspreda;

Napomena D. P. – Televiziska radiodifuzija je u ovoj direktivi oblik servisa , dok je u preporuci Međunarodne unije za telekomunikacije, ITU-R V.662-3 ona oblik telekomunikacije, tj. radiodifuzija vizuelnih programa sa pratećim zvukovima. Termini „televizija“ i „radiodifuzija“, kao i termin „medijum“, upotrеbljavaju se, službeno i neslužbeno, kako ih ko shvata, i kako kome odgovara.

- „emiterje davalac medijskog servisa za televizijku radiodifuziju;

Napomena D. P.– Međutim, lice koje eksploatiše elektronsku komunikacionu mrežu za distribuciju i emitovanje medjskih sadržaja ili programa službeno se zove operator, a praktično i neslužbeno trebalo bi da se zove emiter (jer se bavi emitovanjem)!

- „audiovizuelni medijski servis na zahtev(tj. nelinearni audiovizuelni medijski servis) je audiovizuelni medijski servis koji pruža davalac medijskog servisa za gledanje programa u trenutku izbora korisnika i na njegov lični zahtev na osnovu programskog kataloga.

Kao što je pre više od sedam godina veza bila zamenjena sa telekomunikacijom, a od pre nepunih dva meseca telekomunikacija - sa elektronskom komunikacijom, tako će u skoroj budućnosti i stari termini iz oblasti radiodifuzije biti zamenjeni sa novim, pomodnim terminima iz oblasti medija (masovnih informacija i/ili komunikacija), i to: radiodifuzni servis, satelitski radiodifuzni servis ili kablovski distributivni servis – sa medijski servis, uopšte; televizijski radiodifuzni servis – sa audiovizuelni medijski servis; radiodifuzna organizacija (emiter) – sa emiter, posebno ili davalac medijskog servisa, uopšte; „Internet webcasting“ (servis) – sa linearan ili nelinearan audiovizuelni medijski servis (pomoću Interneta).

Pojava novih audiovizuelnih medijskih servisa na zahtev, pored tradicionalnih audiovizuelnih medijskih servisa, kao i razdvajanje svih davalaca medijskih servisa (emitera), na jednu stranu, i Javnog preduzeća „Emisiona tehnika i veze“ (kao zajedničkog operatora jedinstvene televizijske radiodifuzne mreže), na drugu, zbog efikasnog prelaska sa analogne televizije na digitalnu televiziju, stvoriće nove mogućnosti, ali i probleme.

Iako se nijednom odredbom ove direktive ne zahteva od države i njenih organa da ustanove novi sistem za izdavanje dozvola i plaćanje naknada, nije pravedno, odnosno pravično da se kao do sada za pružanje audiovizuelnih medijskih sevisa pomoću klasičnih televizijskih radiodifuznih mreža zahteva dozvola i plaća naknada, dok se za pružanje linearnih i nelinearnih audiovizuelnih medijskih servisa putem Interneta (kao globalne informacione infrastrukture, po mišljenju Al Gora i preporukama ITU-a) ne zahteva dozvola, niti plaća naknada. Po mom mišljenju, buduće pružanje audiovizuelnih medijskih servisa, bez diskriminacije davalaca medijskih servisa, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu tipa servisa, moglo bi da se obavlja samo na osnovu režima opšteg ovlasćenja, kao u slučaju pružanja elektronskih komunikacionih servisa (usluga) u kojima se ne koriste radio-frekvencije, i to bez ikakve naknade.

Prema ovoj direktivi, država treba da preduzme pogodne mere za osiguranje da audiovizuelni medijski servisi na zahtev, koje pružaju davaoci medijskih servisa pod njenom jurisdikcijom, koji mogu ozbiljno da oštete fizički, mentalni ili moralni razvoj dece, jesu dostupni samo na takav način kojim se obezbeđuje da deca ne mogu normalno da ih čuju ili vide. U pomenutoj odredbi ove direktive nema ni reči o „pogodnim“ merama, niti o štetnim sadržajima (npr. pornografija, bezrazložno nasilje), kao što se to nešto detaljnije određuje u narednim odredbama o zaštiti dece u televizijskoj radiodifuziji. Zašto? Da li je to zato što bi se detaljnijim regulisanjem dovela u pitanje doktrina o „slobodnom“ razvoju Interneta (npr. do 2015. godine)?

Međutim, pružanjem audiovizuelnih medijskih servisa putem Interneta stvoreni su novi problemi i otvorena su nova pitanja: šta da se radi sa mnogobrojnim stranim davaocima takvih nezakonitih medijskih servisa, koji nisu pod jurisdikcijom Srbije; da li je realno zahtevati od davalaca pristupa Internetu da, u okviru razumne pretplate, sistematski snabdevaju korisnike sa efektivnim, aktuelnim i jednostavnim sistemima za filtriranje štetnih sadržaja takvih medijskih servisa; da li država ima pravo da prekine pružanje takvih medijskih servisa koji su suprotni njenim zakonima ili moralu; da li će i ko će da vrši službenu kontrolu sadržaja takvih, domaćih i stranih, zakonitih i nezakonitih medijskih servisa; da li Srbija ima pravo i obavezu da obavestava druge države o prekršajima odredbi ratifikovanih međunarodnih ugovora koje se odnose na takve nezakonite medijske servise; itd. i sl.?

Dejan R. Popović, dipl. inž.
Beograd, 16. avgust 2010.

P. S. – O preporučenoj tranziciji audiovizuelnih medijskih servisa od komercijalnog ili privatnog interesa u audiovizuelne medijske servise od opšteg ili javnog interesa u Medijskoj studiji, biće reči drugom prilikom.

 
USAID/IREX
Ova sekcija sajta realizovana je zahvaljujući građanima SAD u okviru programa podrške medijima Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Izneti stavovi pripadaju isključivo autoru i ne predstavljaju zvaničan stav USAID-a i IREX-a.