Medija centar na Facebook-u

Posetite stranicu Medija centra na Facebook-u i postanite član...

Mediji o medijima, Događaji, Informacije

„Novi” elektronski mediji: Razdvajanje proizvodnje i emitovanja programa

Zašto se za obavljanje radiodifuzne delatnosti izdaju dve dozvole - dozvola za emitovanje programa (pomoću jedne ili više radiodifuznih stanica) i dozvola za radiodifuznu stanicu (koja se koristi za emitovanje programa) - pitanje je na koje do današnjeg dana još nije odgovoreno od dana stupanja na snagu, odnosno primene Zakona o radiodifuziji (ZoRD) i Zakona o telekomunikacijama (ZoTK). Bez pretenzije da pruži konačan odgovor, autor ovog teksta pokušava da iznese i komentariše značajnu materiju i činjenice koje se odnose na pomenuto pitanje, naročito iz aspekta predstojećeg razdvajanja funkcije proizvodnje programa i funkcije emitovanja i prenosa i programa. Jer do konačnog rešenja treba da dođu, ipak, nadležni organi i zainteresovane radiodifuzne organizacije i ustanove.

Radiodifuzija u užem smislu (po dokumenatima Međunarodne unije za telekomunikacije, ITU) odnosi se na radiokomunikaciju (telekomunikaciju pomoću radio talasa) - emitovanje zvučnih programa, televizijskih programa i drugih vrsta informacija namenjenih neposrednom prijemu od strane najšire javnosti, dok radiodifuzija u širem smislu obuhvata i proizvodnju i/ili formiranje tih programa (tzv. audio i/ili audio-vizuelnih medijskih servisa). Stvaranje sadržaja, odnosno proizvodnja ili formiranje programa je upravo ono po čemu se davalac audio i/ili audio-vizuelnog medijskog servisa razlikuje od davaoca telekomunikacionog servisa: on stvara program i ima odgovornost za svaki programski sadržaj koji se daje na emitovanje, čak i ako je kupljen od drugih izvora. U tom širem značenju, u članu 4. tačka 1. ZoRD, pod radio-difuzijom podrazumeva se opšti pojam za radio i televiziju kao medije masovne komunikacije, koja se ostvaruje posredstvom analognog i digitalnog prenosa teksta, govora, zvuka, nepokretnih i pokretnih slika u vidu programskih sadržaja namenjenih najširoj javnosti putem radio talasa ili kablovskih distributivnih sistema do odgovarajućih prijemnih uređaja. Međutim, bez dokazivanja je jasno da radiodifuzija ne obuhvata kablovsku distribuciju - oblik telekomunikacije namenjen distribuciji televizijskih ili zvučnih programa brojnim korisnicima preko kablovskih mreža ili sistema.

Prema članu 50. stav 1. Ustava RS, svako je slobodan da bez odobrenja (tj. dozvole, prim. D. P.), na način predviđen zakonom , osniva novine i druga sredstva javnog obaveštavanja. S druge strane, po stavu 2. ovog člana, televizijske i radio-stanice osnivaju se u skladu sa zakonom. (U prethodnom Ustavu RS iz 1990. godine, na osnovu kojeg su i doneti pomenuti zakoni, u članu 46. stav 4. glasio je nešto drugačije, tačnije: „Organizacije radija i televizije osnivaju se u skladu sa zakonom”). Ovaj ustavni stav zasnovan je na neuspeloj kompilaciji poslednje rečenice u članu 10. stav 1. ratifikovane Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, po kojoj pravo na primanje i saopstavanje informacija i ideja „ne sprečava države da zahtevaju (iz)davanje dozvole za radio(difuzna), televizijska ili bioskopska preduzeća.”

Suprotno članu 50. stav 1. Ustava RS, a u skladu sa članom 38. stav 1. ZoRD-a, fizičko ili pravno lice ne može da emituje radio ili televizijski program ukoliko mu prethodno Republička radiodifuzna agencija (RRA) nije izdala dozvolu, osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Štaviše, u skladu sa članom 42. ovog zakona: „Pravno ili fizičko lice koje je registrovano za delatnost proizvodnje i emitovanja radio i televizijskog programa stiče status emitera (tj. radiodifuzne organizacije, prim. D. P.), u smislu ovog zakona, dobijanjem dozvole za emitovanje programa, odnosno dozvole za radio stanicu za emitere koji prema odredbama ovog zakona nisu obavezni da pribave dozvolu za emitovanje programa (npr. Radiodifuzna ustanova Srbije, Radiodifuzna ustanova Vojvodine, prim. D. P.). Emiter može da obavlja delatnost proizvodnje i emitovanja radio i televizijskog programa kao:
1) ustanova javnog radiodifuznog servisa;
2)komercijalna radio/ili televizijska stanica;
3)radio i/ili televizijska stanica civilnog sektora;
4)radio i/ili televizijaska lokalne ili regionalne zajednice.”
Isto tako, u skladu sa članom 65. stav 1. ZoTK, radio stanica (u ovom slučaju radiodifuzna stanica, tj. radio ili televizijska stanica, prim. D. P.) se može koristiti samo na osnovu prethodno pribavljene dozvole, osim za one vrste radio stanica za koje se dozvola ne izdaje. Međutim, pod radio stanicom, u smislu člana 4. tačka 37. ovog zakona , ne podrazumeva se organizacija ili preduzeće, već fizička, materijalna ili telesna stvar - jedan ili više predajnika ili prijemnika, sa jednom ili više antena i drugih uređaja, smeštenih na jednoj lokaciji i neophodnih za emitovanje (dopuna: i prijem, prim. D. P.) radio signala, osim prijemnika za direktan prijem radio signala (misli se prvenstveno na prijemnike namenjene isključivo za neposredan prijem radio i televizijskih programa od strane najšire javnosti, prim. D. P.).
Prema tome, radio i televizijske stanice, odnosno radiodifuzne organizacije osnivaju se uz dozvole, u skladu sa Ustavom RS, ZoRD i ZoTK. Ove odredbe bile su određene tehničkim razlozima: ograničenim brojem raspoloživih radio frekvencija. Međutim, napredak u radiodifuznim tehnikama , naročito u digitalnim tehnikama učinio je da ovi razlozi nestanu. Nadležna regulatorna tela ne mogu da izdaju dozvole iz drugih razloga osim iz tehničkih razloga, a radiodifuzno preduzetništvo se može ograničiti zakonom, samo radi zaštite, odnosno racionalne, efikasne i ekonomične upotrebe radio frekvencija kao ograničenog prirodnog bogatstva, u skladu sa članom 83. stav 2. Ustava RS i u vezi sa članom 44. Stav 2. Ustava ITU.

Prelazak sa analogne na digitalnu televiziju u Srbiji izgleda neće da se završi 4. aprila 2012. godine, naročito zato što je u svim radiodifuznim organizacijama potrebno razdvojiti delatnost proizvodnje programa i delatnost emitovanja i prenosa programa. S obzirom na tu potrebu, Vlada RS je odlukom od 9. oktobra 2009. godine osnovala Javno preduzeće „Emisiona tehnika i veze” (JP ETV), izdvajanjem istoimene organizacione jedinice iz Radiodifuzne ustanove Srbije. To „novo” javno preduzeće je dužno da obezbedi, između ostalog, bezbedan rad sredstava i objekata emisione infrastrukture u funkciji emitovanja programa, kao i redovno održavanje i razvoj kapaciteta emisione infrastrukture i sistema veza i njihovo tehničko-tehnološko povezivanje u jedinstven sistem.

Ovakva odluka Vlade RS je u skladu sa jednom teorijom u kojoj se ne tvrdi da moderna tehnika uništava konkurenciju, nego da je, sasvim suprotno nemoguće koristiti mnoge tehnološke mogućnosti osim ako se ne uspostavi zaštita od konkurencije, tj. monopol. Štaviše, ovakvo rešenje je, po mom mišljenju, prihvatljiva zamena za konkurenciju, pod uslovom da je nezavisno, pametno, uviđavno i pravedno. Međutim, s obzirom da su, po članu 84. stav 2. Ustava RS, zabranjeni svi akti kojima se, suprotno ZoTK i Zakona o zastiti konkurencije, ograničava slobodna konkurencija, stvaranjem ili zloupotrebom monopolskog ili dominantnog položaja, to se JP ETV nije moglo osnovati. Ali su se, zato, verovatno, mogla da osnuju dva takva konkurentna preduzeća, jedno prvenstveno za emitovanje programa davalaca javnih audio-vizuelnih medijskih servisa, a drugo naročito za emitovanje programa davalaca komercijalnih audio-vizuelnih medijskih servisa.

JP ETV formalno je počelo sa radom tek 16. februara 2010. godine, danom registracije kod Agencije za privredne registre u statusu aktivnog privrednog društva. O stvarnom početku i problemima organizacije i rada tog preduzeća javnost nije informisana, osim da Vlada RS još nije imenovala direktora JP ETV, iz nepoznatog razloga. Zato ostaje otvoreno pitanje i sumnja da li JP ETV, koje ima ekskluzivno pravo i monopolski položaj, može efikasno i ekonomično da obavlja delatnost digitalnog emitovanja i prenosa TV programa, uz jemstvo razumne cene za brojne davaoce (proizvođače) TV programa na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou. I još jedno pitanje regulacije: da li će zbog pomenutog razdvajanja proizvodnje i emitovana programa, RRA ubuduće izdavati dozvole za proizvodnju TV programa ili za sadržaj TV programa, a RATEL odobravati digitalno emitovanje TV programa samo putem izdavanja pojedinačnih dozvola za korišćenje radio frekvencija u skladu sa Predlogom zakona o elektronskim komunikacijama.

Na kraju, umesto zaključka, valja napomenuti da se razdvajanjem proizvodnje i digitalnog emitovanja TV programa preko jednog „emitera” (JP ETV) omogućava, u okviru iste zone pokrivanja jednog, zajedničkog digitalnog TV predajnika, potpuno jednaki pristup korisnika (gledalaca) audio-vizuelnim medijskim servisima različitih davalaca na nacionalnom, regionalnom ili lokalnom nivou. Na taj način se, takođe, unapređuje i konkurencija između davalaca audio-vizuelnih medijskih servisa.

Dejan R. Popović, dipl. Inz.
Beograd, 24. Jun 2010.