Na vlasti je – za početak – ista ekipa. Istina, imena i odjela su im drugačija, umnogome je to osuvremenjena i unaprijeđena varijanta, ali se autoritarna nacionalistička demagogija i najjeftiniji populizam nisu promijenili. Naslov „Srpska ruka u srpskom džepu“ sa naslovne strane prvog broja, komotno možemo staviti na isto mjesto i na 1500.

Onda, kao i danas, tobože je rješavan kosovski problem. Ni demokratskoj opoziciji nije mnogo lakše – jednako medijski demonizirana i na različite načine satirana, opet se bori za nešto nalik na fer i poštene izbore. Identičan je i položaj medija: između ostalog, Vreme je nastalo zato što je tadašnji režim slobodno novinarstvo tretirao kao zločinačko-terorističku djelatnost, a isto je i pod aktualnim. Zato smo zbog profesionalizma, nezavisnosti i zastupanja javnog interesa bili i ostali „izdajnici“ i „strani plaćenici“.

Kaskanje za normalnim svijetom, osiromašenje, bahatost svakoga sa mrvicom vlasti, strah za golu egzistenciju, apatija i unutrašnja emigracija, uništavanje institucija i vladavine prava, odlazak u inozemstvo mladih, korupcija, kriminal, širenje nacionalne mržnje i još mnogo toga spada u opis prilika, ljudi i doba u kom je izišao prvi i nastaje 1500. Vremena.

Nije se promijenio ni otpor redakcije svemu navedenom: o tome svjedoče požutjele strane iz desetina tomova našeg ukoričenog magazina, a na isti način pripremamo i svaki sljedeći. Ipak, ma koliko bili ponosni sa profesionalne uspjehe, postavljene visoke standarde i sve ostalo što Vreme čini prepoznatljivim, čovjek mora priznati da je često poprilično depresivno prelistavati te stare brojeve…

Zato je i sasvim legitimno pitanje: „Pa je li vam se isplatilo, majstori?“

Ne znamo, pitajte nas ponovo za 3000. broj. A do tada ćemo kao i do sada: neutralni nikad, nezavisni uvijek. Sjaj onoga u što vjerujemo i za što se borimo, nikad nam nitko neće ukrasti.